patrik je napisao/la:evo ti jedan moj primijer :sve kučne biljke jesu kao kanarinci znači žive u zatvorenom
e ostala stabla koje uzmeš iz prirode su kao ulivljeni štiglič pa ako imaš sreče preživijet ti može bilo koja biljka samo moraš imat sreče .
ako nije baš neki bonsai onda ga stavi u ptičarniku , ali ako je lijep se ne isplati riskirat
ciao
Razmišljam na sličan način o tom pitanju.I biljke su podložne stresu , možda i više nego mi možemo i pojmiti...Ali !
Obožavam prirodu i sa psima sam često po terenu , u okolici Makarske - osobito u očevom rodnom selu Kotišini , u kojem je pokojni prirodoslovac fra Jure Radić (utemeljitelj instituta ,,Planina i more'' i jedan od tvoraca malakološkog muzeja (muzeja školjaka) u franjevačkom samostanu u Makarskoj , formirao i botanički vrt autohtonog bilja u sklopu srednjovjekovne utvrde ponad sela.
Kao klinac sam gledajuči fra Jurine studente zavolio taj prirodni odnos prema biljkama koje su ljudi od davnina smatrali u najmanju ruku beskorisnim , ako ne i štetnim.Ispod svake biljke , kojih je na kamenitom , siparskom tlu začuđujući broj, bio je kamen sa brojem i uklesanim narodnim i latinskim nazivom. I tako do rata i ...ostalo se zna.
Tako sam i ja na širem području moga sela imao svoje miljenike - prirodne bonsaie .Favoriti su mi bili alepski i crni borovi koji su nikli u pukotinama stijena i živjeli su tko zna koliko dugo na posvemašnjem minimumu.Nisu nadmašivali tridesetak cm ,a bili su bizarnih , burom oblikovanih figura.
Ogroman uvod
za sušu 2008. Skoro svi (osim dva) moji miljenici su to ljeto stradali. I najljepši koji je i iglice imao skoro proporcionalno umanjene , je spržen dugotrajnom suhom južinom. Trajala je skoro dvadesetak dana...
Sad mi je ža
A mislio sam da ako ih izuzmem iz prirode - to više nije to. Ponajviše sam strahovao kako će biljka podnijeti promjenu.
Navedeni primjerci su u prirodi stradali zbog nedostatka osnovnih elemenata , ali bonsai iz prirode može doživjeti stres i uginuti nađe li se u iznenadnom ,,izobilju'' , pa makar to bila i obična vlažnost zraka , a o supstratima i dohrani - da ne govorimo.
Unošenjem biljaka u zatvoreni prostor , često nismo svijesni koliko toga joj naglo uskračujemo a istovremeno namećemo uvjete na koje su možda nespremne.
Bonsai se podrazumijeva kao disciplina za strpljive . Svi prijelazi i promjene bi se trebali odvijati postupno i polako.
U slučaju uzimanja primjeraka iz prirode , trebalo bi osim korištenja (nikako mijenjati) već postojećeg tla , koje je često veliki problem izvuči iz živoga kamena , a da se pri tom ne ošteti biljka , uzeti u obzir (izmjeriti) dnevnu izloženost direktnom sunčevu svijetlu , procijeniti koliko je vlage do tada dobivala i ukoliko je biljka bila izložena insolaciji - isijavanju topline iz kamena i reflektiranje svijetla , slične uvjete ( u pravilu nijansu bolje ,a to se primjeti po pokojem novom izbojku)nastojati pružiti i na novoj lokaciji. I nadalje mjesecima pa i godinama tražiti položaj koji održava biljku u postoječem stanju , dakle na doživotnoj rezervi. Vezano za insolaciju , prijašnji položaj blizine stijeni - zamijeniti blizinom zida kuće i postupno biljku odmicati (mjesecima) , da se odvikne dodatnog izvora topline.
Vanjske nadstrešnice koje su poluotvorene i imaju mogučnost regulacije sunčevea svijetla i zaštitu od vjetra su se pokazali najzahvalnijim.
Kao i sa pticama.
Posude za bonsai su , pak posebna priča.
Njihov oblik i debljina , odnosno masivnost, širina i težina imaju jednostavno objašnjenje: Kako biljka egzistira na vrlo maloj količini supstrata , bez obzira na proporcionalnost krošnje i korijena , u laganoj uskoj , npr plastičnoj posudi , biljka bi se mogla jednostavno od vlastite težine prevrnuti , da ne spominjemo jači vjetar.
I vjetru se može doskočiti jednostavnim učvrščivanjem posude za podlogu na kojoj se nalazi.
Trebalo bi uzeti u obzir pri nabavi i prijašnju orjentaciju rasta u odnosu na sunce,a to možemo često zaključiti i po obliku biljke , i na osnovu toga je postaviti i na novoj lokaciji , a ne odmah prisilno - kako je nama ljepše za vidjeti.